Što ako vrijeme nije samo ono što kaže sat? Od Kanta do suvremenog obrazovanja, otkrijte kako je temporalnost dio svakog ljudskog iskustva.

Vrijeme je neraskidivo povezano s ljudskim postojanjem i našim iskustvom. Temporalnost – neutralan, ali višeznačan pojam – općenito se shvaća konstruktivnom dimenzijom svakog ljudskog djelovanja i bivanja. Vrijeme ne djeluje samo kao kvantitativna mjera za opisivanje ili procjenu fizičkih pojava (poput gibanja ili promjena mjesta i tvari), već i, slično prostoru, kao kategorijalni okvir kroz koji se oblikuju odnosi društvenosti i individualnosti. 

“Vrijeme je nužan pojam koji stoji u osnovi svih naših opažanja” rekao je Immanuel Kant. (Kant KrV B 52). 

Učenje kao djelovanje u vremenu

Učenje se neizbježno odvija kroz vrijeme, i to u dva osnovna oblika: u kronometrijskom smislu (˝učenje uvijek zahtijeva vrijeme˝) te u kronološkom smislu, kroz različite faze ljudskog života (npr. ˝učenje umiranja˝). 

Štoviše, obrazovne teorije i koncepti neraskidivo su povezani s povijesnim kontekstima. Primjerice, koncept cjeloživotnog učenja razvio se kao suvremena nužnost, kao odgovor na ubrzane transformacije koje obilježavaju današnje društvo – razvoj koji se često smješta u širi narativ modernizacije (˝učenje za budućnost˝). Obrazovne institucije, programi i praktičari stoga imaju odgovornost poticati kontinuirano učenje tijekom cijelog života. Pojedinci pak moraju neprestano odgovarati na životne prijelaze i prilagođavati im se – mnogi od njih obilježeni su neizvjesnošću i nepredvidivošću. 

Na kraju, važno je priznati da je iskustvo učenja obilježeno vremenskim obilježjima koja su raznolika, subjektivno doživljena i razlikuju se ovisno o kontekstu, situaciji, dobu dana, godišnjem dobu…

“Kad bi vrijeme bilo samo ono što mjere satovi, tada bismo brzo došli do odgovora na pitanje o vremenu. Ono bi jednostavno bilo ništa drugo do mjerljivo trajanje događaja. No stječe se dojam da time još uvijek ne dotičemo njegovo pravo značenje.” (Rüdiger Safranskis, 2015, vlastiti prijevod)

Pojam vremena pruža snažan okvir za promišljanje o tome što nas čini jedinstveno ljudskima. Kako Stolarski et al. (2018) navode: ˝Sposobnost mentalnog putovanja kroz vrijeme predstavlja diskontinuitet između ljudi i drugih živih bića. Ta apsolutno jedinstvena sposobnost omogućuje nam ne samo povratak u prošlost već i predviđanje, planiranje i oblikovanje gotovo bilo kojeg konkretnog budućeg događaja˝ – i to sve iz sadašnjeg trenutka. Ova vremenska sposobnost omogućuje  pojedincima da reflektiraju o prošlim iskustvima, projiciraju moguća buduća iskustva i djeluju u sadašnjosti. 

Za obrazovanje odraslih, takve sposobnosti retrospekcije i prospekcije (kako ih naziva Edmund Hussler) ključne su za procese učenja i rekonfiguraciju identiteta kroz život (˝biografizacija˝ prema riječima Petera Alheita). Na koje su načine vremenski povezane misli, percepcije i postupci ukorijenjeni u obrazovnim procesima? Koje se razlike u učenju povezanom s vremenom pojavljuju u različitim životnim fazama i kako se te razlike manifestiraju kod osoba različitih spolova? Kako sami polaznici doživljavaju i upravljaju tim vremenski uvjetovanim razlikama u obrazovanju?

James Draper koristi metaforu „Dinamička mandala obrazovanja odraslih“, koja „obuhvaća svjetonazor“ obrazovanja odraslih u „stvarnostima današnjice i viziji budućnosti“ (Draper, 2016., str. 156). 

Suvremeno društvo obilježeno je povećanom osjetljivošću na vrijeme kao središnju dimenziju ljudske egzistencije. Ta pojačana vremenska svijest duboko oblikuje različite sfere života, a obrazovanje odraslih pritom nije iznimka. U poučavanju i učenju, vrijeme nije samo logistički čimbenik, već konstitutivno načelo koje se očituje na višestruke, ponekad kontradiktorne i često suptilne načine. U odrasloj dobi – za razliku od djetinjstva i adolescencije koji su povezani sa strukturiranim obrazovnim institucijama (obvezno školsko obrazovanje) – vrijeme za formalno, neformalno i informalno učenje ima ključnu ulogu, uz druge (monetarne) resurse.

U procesu učenja, naša iskustva i način na koji upravljamo vremenom mogu stvoriti posebne kvalitete vremena, poput pronalaska unutarnjeg mira, postizanja ritmične koncentracije i kontemplacije. Kako je jedan sugovornik izjavio u istraživanju Vrijeme i učenje u odrasloj dobi, učenje može pružiti i „snagu za ostatak godine“. No, istodobno može dovesti i do pritiska za prilagodbu, povećanog stresa i osjećaja vremenske stiješnjenosti.

Vrijeme kao takvo

Ovaj blog predstavlja odmak od konvencionalnih teorija o vremenu. Istražuje koncept “vremena kao takvog”, tretirajući ga kao entitet koji nadilazi ljudsku percepciju i jednostavno svođenje na kronometrijsko i kronološko (linearno) vrijeme. Na taj način poziva čitatelje da istraže dublje, često zanemarene dimenzije vremena te potiče razumijevanje koje nadilazi svakodnevno iskustvo. Kako je Levine (1997, str. 16) izjavio:”Način na koji ljudi tumače vrijeme u svom životu čini cijeli svijet raznolikosti. Postoje drastične razlike na svim razinama: od kulture do kulture, od grada do grada, pa čak i od susjeda do susjeda. A ponajviše sam naučio da vrijeme na satu tek počinje pričati priču.” Ova refleksija poziva nas da vrijeme ne promatramo samo kao resurs kojim upravljamo, već i kao duboko ljudsko iskustvo koje oblikuje način na koji učimo, živimo i razumijemo sebe i svijet oko nas.

(Autor: Tea Dominković, preuzeto s platforme EPALE)